Dubrovnik je općepoznato odredište svjetskog jet seta, no on je tek jedan od mnogih prekrasnih hrvatskih destinacija. Evo našeg izbora odredišta koja možda nisu tako razvikana, a zaslužuju da ih posjetite:

DVIGRAD - grad u kojem je vrijeme stalo 1631. godine
Dvigrad čije se ime u dokumentima susreće kao Dvograd i Dvagrad, jedinstven je arheološki lokalitet istarske regije, ali i cijele Hrvatske, a kolokvijalno ga zovu hrvatskim Pompejima. Naime, riječ je o vrijednim ostacima utvrđenog akropolskog grada iz ranog srednjeg vijeka, pri čemu valja reći da su prva naselja nastala u prapovijesti, a mjesto je u rimsko doba dodatno dobilo na važnosti. Smješten u zapadnom dijelu središnje Istre, na području Limske drage, oko 3 km zapadno od Kanfara i 18 km zapadno od Rovinja, Dvigrad je dostupan cestama iz Rovinja i Poreča.
Prema arheološkim pronalascima sastojao se od 2 kasteljera, odnosno utvrde, po imenima Parentino i Moncastello. U Parentinu, čiji su ostaci vidljivi i danas, život je zamro na početku srednjega vijeka, ali susjedni Moncastello, zvan Duecastelli (Dvigrad) živopisno se razvijao kao strateška točka mletačke Istre, bivajući naseljen sve do 1631. godine kada su ga zbog epidemije kuge stanovnici ostavili i spustivši se u niža područja osnovali Kanfar. Ono što Dvigrad čini tako posebnim jest činjenica da se radi o lokalitetu 'in situ', što znači da se izravno na licu mjesta može vidjeti i na temelju povijesnih ostataka rekonstruirati život kakav je do najsitnijih detalja bio u vremenu kad je grad napušten. U tom smislu, Dvigrad nema konkurenciju na tlu Hrvatske, a prvi najbliži srodnik pa vrsti 'in situ' lokaliteta su antički Pompeji kod Napulja. Današnji ostaci Dvigrada jasno pokazuju karakterističnu srednjovjekovnu urbanističku strukturu: grad je bio opasan zidinama i kulama smještenima na samim ulaznim vratima, a ostali su sačuvani perimetralni zidovi 220 zgrada zajedno sa smjerom ulica i prolaza među kućama. Na središnjoj uzvisini stoje ostaci Crkve sv. Sofije iz 11. st, a crkvena propovjedaonica iz 14. st. nalazi se u župnoj crkvi u Kanfaru. U okolici se nalazi više značajnih sakralnih lokaliteta, a crkvica uz groblje čuva ciklus fresaka domaćeg autora iz 15. stoljeća. Osim materijalnih ostataka, uz Dvigrad se vežu legende i historije, a jedna kaže da se obližnje seoce Mrgani zove tako jer je tu engleski pustolov iz 17. st. Henry Morgan zakopao svoje blago u potrazi za kojim su neki pošli prekapati okolicu Dvigrada.

HUM - najmanji grad na svijetu prema Guinessovoj knjizi svjetskih rekorda
U središnjem dijelu Istre, 14 km jugoistočno od Buzeta nalazi se najmanji grad na svijetu koji broji svega 23 stanovnika, a zove se Hum. Gradić se prvi put spominje još 1102. godine, ali pod imenom Cholm, pa se u Italiji do danas ovo mjesto naziva Colmo. Iako nastao u srednjem vijeku, Hum je sačuvao sve odlike tadašnje urbane arhitekture karakteristične za akropolska naselja, a iako malen bio je središte glagoljaške pismenosti u srednjem vijeku.
S jedne je strane zatvoren gradskim obrambenim kulama i sustavom zidova, a s druge ga strane opasuju vanjski zidovi kuća. Gradski zvonik datira iz 1552. godine, a župna Crkva sv. Jeronima čuva bogatu zbirku kasnogotičkih kaleža, ciborija i liturgijskih predmeta. Freske iz 12. st. nastale pod jakim bizantskim utjecajem osobita su dragocjenost župne crkve, što ne čudi zna li se da se u Humu nalazila rezidencija jednog od najbogatijih patrijarhovih službenika. Izuzetnost Huma jest i tom da se uz obližnji Roč ovdje nalazilo samo središte glagoljaške pismenosti u srednjem vijeku. U crkvi se i danas nalazi glagoljički grafit iz 12. st. koji se ubraja među najstarije spomenike glagoljice u Istri. U spomen na to vrijedno nasljeđe, 1977. godine otvorena je Aleja glagoljaša, spomenički kompleks sastavljen od 11 spomen-obilježja postavljenih duž 7 km duge šetnice od Huma do Roča.

MAKARSKA - grad u kojem se čuvaju najvredniji puževi i školjke na svijetu
U Makarskoj, u podrumu franjevačkog samostana nalazi se Malakološki muzej, odnosno muzej školjaka i puževa čija se zbirka smatra najvrednijom na svijetu. Osim školjaka i puževa koji nisu prezentirani samo s morfološko-biološke strane, nego i kao historijsko-kulturološki fenomen koji uključuje pripovijest o povijesti školjaka kao prehrambenoj namirnici te sredstvu plaćanja, muzej čuva i manju zbirku fosilnih ostataka s makarskog priobalja i zaleđa. Muzejski eksponati potječu iz Jadranskog mora, ali i svjetskih oceana, pa značaj ove zbirke nadilazi regionalnu važnost. Samostansko blago čine još i sređen arhiv, bogata biblioteka te zbirka slika i umjetničkih predmeta velike vrijednosti.

STON - grad u kojiem se nalazi zid zvan 'europski kineski zid'
Između Stona i Malog Stona proteže se sustav fortifikacijskih zidina i pripadajućih zgrada podignut tijekom 14. st. za obranu od turskih napada. Tijekom Dubrovačke Republike zidine su obnavljane i dodatno izgrađivane, a njihova je puna dužina iznosila 5,5 km. Zid je imao čak 40 kula i 7 tvrđava, a zbog monumentalnosti i čvrstoće prozvan je 'europskim kineskim zidom'. Osnovu obrambenog sustava koji je tako brižljivo razrađen da je grad bio odista neosvojiv s kopna, činile su tri tvrđave: Veliki Kaštio u Stonu, Koruna u Malom Stonu i tvrđava na brežuljku Podzvizd. Veliki Kaštio bio je stambena kuća, žitnica i oružarnica istovremeno, Koruna, jaka tvrđava s pet kula okrenutih prema moru počela se graditi 1347. godine, a služila je stoljećima kao izvozna luka za sol. Nakon pada Dubrovačke Republike počelo je rušenje zidova, a njihovi su kameni blokovi bili prodavani kao građevinski materijal za gradnju škola i općina. Danas se mogu vidjeti ostaci triju kula i dijelovi velebnog zida, a neizostavno se moraju kušati kamenice iz poznatog stonskog uzgajališta.

KORČULA - grad u kojem se ulice sijeku na 'riblju kost'
Grad Korčula planski je izgrađen i njegova je urbanistička struktura uzoran primjer srednjovjekovne planske gradnje. Nacrt grada prilagođen je geomorfološkim značajkama tla, a temelji za izgradnju postavljeni su u 13. stoljeću. Racionalnom urbanističkom regulacijom grad je podijeljen na dva dijela, istočni i zapadni, a razdjelnica među njima ujedno je i središnja gradska ulica koja se potom proširuje oblikujući središnji trg s katedralom.
Kako je grad okružen zidinama, od središnje se ulice prema kamenom obrubnom prstenu spuštaju uske ulice stvarajući raster po uzoru na riblju kost. Takav je urbanistički plan zaslužan da su korčulanske ulice osunčane ujutro i navečer, a u podne ih od vreline sunca štiti ugodna sjena zidova. Od arhitektonskih spomenika unutar gradskih zidina, od osobite su vrijednosti katedrala, vijećnica, Opatska riznica i Gradski muzej. Opatska riznica smještena s južne strane katedrale, s blagom smještenim unutar sedam dvorana, predstavlja možda najistaknutiju takvu zbirku u cijeloj Dalmaciji. Njezini su najvredniji izlošci iluminirani rukopisi iz 12. st, zlatovezno ruho, zlatni, srebrni i porculanski predmeti, srednjovjekovna keramika, numizmatičke rijetkosti te vrijedno pokućstvo, a na zidovima su slike istaknutih domaćih i stranih umjetnika od renesanse na ovamo.
Još jedna osobitost Korčule je Moreška - viteška igra u kojoj se plesači s mačevima bore za naklonost djevojke. Moreška se na Korčuli njeguje od 12.st.

BRAČ - otok s plažom za sufere i pustinjom kamenih palača
Nedaleko od svjetski poznatog Bola i surferima omiljene plaže Zlatni rat nalazi se uvala Blaca, a 2 km u unutrašnjosti od nje smjestilo se neobično naselje. Riječ je pustinjačkom naselju (ermitorij) koje su u živoj stijeni u 15. st. izgradili poljički svećenici, a kompleks je i dandanas dostupan samo pješačkom stazom.
Od Turaka gonjeni glagoljaški svećenici za svoje su utočište odabrali nepristupačan, suh, pust i gotovo beživotan predio u unutrašnjosti otoka, a njegovu su stjenovitu surovost s brojnim pećinama pretvorili u zadivljujuće kameno zdanje. Po dolasku, u pećini Ljubitovici izgradili su crkvu i samostan i oni su se nakon obnove 1757. sačuvali sve do danas. Naime, u Blaci se svakodnevno živjelo sve od 1963. kada je cjelokupni kompleks proglašen muzejsko-znanstvenom ustanovom, a njegovu arhitektonsku cjelinu čine autentični etnografski prostori: kuhinja s krušnom peći, kamene dvorane s raskošnim stilskim pokućstvom te iznimno bogata svećenička knjižnica u kojoj se čuva jedinstveni atlas H. Hondiusa i J. Iasoniusa iz 1623. godine.
Kompleks obogaćuju arhiv, mala tiskara i zvjezdarnica s golemim teleskopom koji je bio u vlasništvu istaknutog astronoma svjetskog glasa i posljednjeg svećenika u Blaci - don Nike Milićevića čije su studije desetljećima objavljivane u uglednom bečkom listu Astronomische Nachrichten. Među vrijedne eksponate ubrajaju se slikarski radovi venecijanske škole iz 17. stoljeća.

VIS - magični otok brodograditelja
Komiža na otoku Visu u povijesnim je dokumentima prvi put spomenuta u 12. stoljeću, a prema istim je zapisima od 16. st. vodeće ribarsko naselje u cijeloj Dalmaciji. Viški su ribari u potrazi za što većim i boljim ulovom uvijek bili više zainteresirani za otvoreno more i rubne otoke Palagružu i Svetac, pa su majstori brodograditelji nastojali načiniti gajetu koja bi mogla udovoljiti zahtjevima baš takve plovidbe. Tako je nastao autohtoni hrvatski brod - komiška falkuša - a odlikuje se izvrsnim plovnim karakteristikama.
Falkuša je posebna gajeta s jedrima i pet vesala kojima se brodica pokreće za vrijeme bonace. Duga je devet metara, široka 2,90 metara, a jarbol joj je visok koliko je duga, dakle devet metara. Od drugih je brodova nisu razlikovale samo dimenzije, nego i materijal. Falkuša se gradila isključivo od borovine s otoka Sveca, a zna li se kako na tom eruptivnom otoku ima malo zemlje i kako ga vjetrovi i valovi nemilosrdno krote, jasno je da je bor koji opstane u takvim uvjetima drvo koje podnosi najpogibeljnije situacije. Za kobilicu se tesala hrastovina, a oplata falkuše je od ariša.
Falkuša je imala i autentičnu opremu bez koje se nije isplovljavalo. Na palubi su se nalazile drvene bačve za soljenje ribe te posude za vodu i vino, a bilo je pletenih košara za ulovljenu ribu. Ribari su se prilikom lova koristili mrežom, kompasom i feralom (fenjerom), a falkušom se aktivno plovilo sve do polovine 20. stoljeća .Godine 1998. UNESCO je komišku falkušu uvrstio u program svjetske spomeničke baštine.