Ivo Pervan rođen je 1947. godine u Splitu, a iz bogate riznice toplih boja i nepredvidljive ćudi mora stvaraju se istančani opipi i profinjene nijanse u traženju pogodnog prizora hrvatskog krajolika koji je spriritus movens njegovog stvaralaštva. Fotograf čiji su plakati čak 7 puta osvajali prvu nagradu na svjetskim izložbama, autor iza kojeg stoji 17 autorskih i 60 koautorskih monografija, svojim je fotografijama proslavio Hrvatsku i ovjekovječio njezine ljepote.

Fotografije Ive Pervana imaju vlast nad vremenom. Posjeduju magijsku, u momentima bizarnu silu vezivanja očiju gledatelja za magle koje se povlače nad vodama, sutone zamršene u igličastim listovima borova i ljepljive poput kaplje smole ovješene o odebljalu čvornatost četinara, ne daju svrnuti pogled s rastera što ga kroz prozirnu, vilinsku leću objektiva pronalazi i u kamenim strukturama i u vodenim odsjajima i u pravilnim suhozidima hrvatskih otoka.

Zato njegove fotografije pjevaju.

Snimljena Pervanovom kamerom, Hrvatska ima lice od kamenih portala s očima plemenito blijedih prozora gospodskih kuća čije cvijeće poput nacrvenjenih usnica miriše u lončanicama s glavama lavova isklesanim podno staklenih okvira. Baš takve su lastovske strme ulice kad uspavanost pustog otoka ožive pokladne maske u komešanju zakrabuljenih likova: bijelo i skladno sazdano od kamena, rujno i bučno pristiglo s došljacima, smiješa se u jednu sliku - fotografiju Ive Pervana.

Njegova Hrvatska ima haljinu od ljubičastih cvjetova hvarske lavande, oko vrata su joj nanizani otoci od svjetla, od stijenja, od zelenih borova, otoci od pijeska i onaj jedan otok-grumen lave, a njihova nemirna djeca - valovi, igraju se čas nestašno, čas gromoglasno u smjeni dana i noći.

A ljudi? Jesu li utkani u prizore ili su prizori sačinjeni od njih? Pervan bira ljude koji neposredno osjećaju zemlju i s čijih se dlanova kotrljaju darovi obilja plodova. Oni nose ruke koje znaju načiniti falkušu i ovjesiti sir u pušnicu da mu kora postane zlatno-žuta, žuto-zrela, zrelo-trpka, pa izgled postane jasan kao okus. Njegovi su težaci ljudi koji pođu s jutra okopati vinograd, uvečer baciti mreže, pa nagnuti nad stolom u konobi predu riječima priče kao što predu creske pletilje niti za vunene čarape u kojima otrče ka krušnim pećima, nekad javnom dobru svih seljana, noseći u pregači vreo, trbušast hljeb.

Sve je na njegovim fotografijama s razlogom: i birani oblik i utisnut dojam i tražena boja - slučaj je prevladan usredotočenošću na pravi prizor, a Hrvatska snimljena okom Ive Pervana lijepa je u jednostavnoj prirodnosti svojih raznolikosti.